Uronila sam u samo jezgro Oceana, u njegov vrtlog.
U njegov pocetak,
Tamo gdje se spaja s nebom .. tamo gdje pocinje horizont..
Nisam te pronasla!
Produbila sam stazu u pijesku, Zaglibila koljena.. spustila se sve do grla.. vidjela sam kako se tijelo neda i bori..
Dok ga pijesak obavija.. Crna rupa je postojala sve veca i ljuca.. Pustila sam je nek’ guta, Dok sam se iz nje polako izvlacila..
Ruke su mi ostale zamrljane pjescanim vlaknima..Nisam te pronasla! Uskocila sam u utrobu zemlje. Napila se njenih sokova, pocupala joj korijene, pratila tragove davno zaboravljene.. Nisam te pronasla!
Gdje si?
Gdje si se skrio maleni covjece, U sto si se pretvorio?
Je si li ptica ili riba postao?! Dozvoljavas vjetru da te nosi,
pijesku da te gusi.. zemlji da te svojim korijenom zarobi..
Gdje si?
Jeci planina od moje jeke,
Echo mi se vraca skidajuci mrenu sa ociju.
Gdje si covjece? Vrati se na stazu zivota. Jos nade ima, Jos sunce sja,
Dok more zapljuskuje prirodnim valovima.. Jos smo tvoja djeca..
I priroda i ja..
Zamolila sam vjetar i sunce da ti prate trag..
Posalju smirenje, dovedu unutrasnji raj..
