Cujes li kako tisina pjeva?
Cujes li kako cvjece dise,
Kad se probudi ujutro
Pa te natjera da se nagnes
Da ga pomirises?
Cujes li kako suma zbori listovima svojim
Lomi grane a krosnje krsi
Dok lisce opada sa nekih od njih,
Vjetar cvili i muziku tuznu siri.
Umotalo se granje oko svog korijena,
Ljubi se dijevojka u supljini drveta,
Sunce se zarobilo u narancastoj boji dana,
Svaka zraka njegova je ostala zapetljanja
U cudu je djevojka ostala
Shvativsi
Kako se legende nizu,
Kako svaka strana svoju povijest pise
Pa se ne zna sto je istina vise..
Nakon mnogo godina kad su se rastali
Znas li da..
Umrli su u zabludi
Jer..
Nisu ni znali da su se voljeli
A vjetar je nosio poruku suncu
Rjecima ga usnulog budio:
‘Cujes li kako zvijede sapucu
Dok lisce opada sa nekih od njih
Dok vjetar cvili i muziku po njoj siri..
Voljeli su se njih dvoje bili..
Voljeli se mnogo..
Dok su se po sumama skrivali
I sa izvora vodu pili?!’
One day you will stand so tall,
unable to describe it all
You will be powerful and have sky in your pocket..
unpacking feelings will be your destiny call,
as you walk through life’s hall.
The wind will play and leave on you the last drop of the rain,
it will be like you are hitting stones of wall.
Will you cry?
Will you try to stop the rain,
Who will you call?
will you hold hands of strangers
to erase own pain?
The hands will disappear from your hands
will be unattached
they will fly away like a wind…
The sun will be sitting in the mist of unpredictable fear,
like a wind you will fly away
unable to feel those drops of rain…
once you step away from the sunset.
