Hope

Forgiveness..

People are hurt numerous of times through life. They carried their luggage of pain” they carried their grief across lifetime.. The pain does not disappeared within years, only people learn how to live with it.

Sometimes pain it is too strong and people hold grudge towards other that hurt them so badly. They are unable to move and make peace with self. Internally they stop to develop and appreciate all good things in life. Life then becomes meaningless and dull. They do not see motivation to get up and witness another day, have another try.. They give up.

One of the most delicate and the most beautiful strengths of people is ability to forgive. Ability to forgive to those who had hurt them. As the life cycle becomes unpredictable journey, people are falling inside, unable to move and reach own goals. Learning to trust self again, starting to see the sky, watching sun and opening eyes leads them to the the light of forgiveness. As once, you start to forgive others, you became stronger. You then realize you are not forgetting their rudeness, neither pain that they created and suck you in, you are forgetting just yourself ..At that moment, is like somebody has given you winged and you start fly. Some people fly without wings, others even with wings are unable to fly. It depends on which side of street you are. Did you chose to be a warrior, patriot or witness. Once you let self be internally free, you will be taking chains from your heart, you will stop running away from that hole, you will move freely, and you became whole again..

Rijeci..

Ustajem jutros i razmisljam..Jutro kupa dan, zvijezde su zaspale, noc se odmara.. Danas je dan za razmisljanje, stvaranje novih planova, proucavanje starih.. Danas je dan za novi pocetak. Ponekad se uhvatim kako trazim rijeci, kako ih osjecam kako se grce u nepcima, skrivaju, podrhtavaja.. a ne zele da se pojave. Kao neki grc ih sputava da ispljunu ono sto zele. Dok tako trazim smisao tih rijeci, kupim zalutale imenice, glagole, zamjenice, pridjeve i ostalo, ostanem nijema.. A toliko tog zelim reci, toliko tog imam sto bi podjelila, toliko zrnaca mudrosti sto sam skupila, toliko tih poznatih i nepoznatih rijeci koje sam negdje duboko spremila. Dok slusam zamor drugih, njihove razgovore, prijedloge i price.. trazim se. Trazim rijeci koje mogu podjeliti s drugima da nisu uvrjedljive, nadmocne, tudje. Trazim rijeci koje su diplomatske, a ipak ce biti moje. U magli tih rijeci, u njihovom metezu se ponekad tesko snalazim i zato ostanem nijema. Rijeci plivaju nad mojim ocima, vrte se po mojim ustima, duboko su mi u mislima, izviruju sa usana.. Nista se ne dogadja.. 

Posramljeno stojim i gledam tu djevojcicu, sto su joj rijeci bile zakletva i pitam se.. Pitam se kako je probuditi, motivisati.. pitam se kako joj dati snage.. pitam se kako joj dozvoliti slobodu izrazavanja.. Ako se ona zakljucala u sebi.. Pitam se kako pomoci djevojcici, djevojci ili zeni pronaci rijeku izgubljenih rijeci, misli i osjecaje. Tuga ponekad otvara a ponekad zatvori bujicu rijeci. Ponekad nam bude tesko odgovoriti na poruku, na pisanu rijec, na tekst.. ponekad bude tesko i razgovarati.. 

Ponekad kad smo sretni ne mozemo se izrazavati, jer ne zelimo narusiti tugu i nemir dragih nam ljudi. Mnogi ljudi su pogodjeni bolom, ceznjom i problemima. Ponekad pomislimo da je bolje presutit nasu radost da ih ne bi povrijedili. Ponekad ljudi nisu u stanju primiti nasu  dobru volju. Ponekad ih vrijedja i nasa svijest, moc, sreca ili bol jer vode svoje bitke.. U takvim trenutcima rijeci postanu prepreke. Tad se rijeci izgube, zagube, iskompliciraju se misli.. Mi sutimo! Ili nam rijeci podrhtavaju dok sutimo, dok ih trazimo..Izgledamo li tako izgubljeni u ocima drugih? Shvataju li oni nase borbe i strahove? Dok tako razmisljam i otkopcavam riznicu rijeci, osjecam plimu osjecaja. Osjecam rijeci kako me bombardiraju svojim neispisanim pravilima.. Bez gramatike i pravopisa zele samo da popune prazninu na papiru. Stojim tako malena pred njihovim bogatim rijecnikom i divim se sarenlu, boji i bogatstvu sto pruzaju. Osjecam rijeci kako se igraju po mojim nepcima, guraju da prije izadju.. A ja ih jos nesvjesno potiskujem.. Kazem tiho.. nije vrijeme.. One se smijulje i pitaju vragolasto: ‘A kad je njihovo vrijeme?’ Pustim bujicu rijeci nek isplove, zadrzavam i prociscavam .. Mislim kako ce se one odraziti na drugome..Osmijeh mi se vraca na lice.. opet sam svoja..Spremila sam neke rijeci u pandorinu kutiju.. je li vrijeme da je otvorim pitam se?

https://annasconnectandheal.com/wp-content/uploads/2020/12/Yesterday-today-and-tomorrow-1-1.mov

Yesterday I was a child 

tangled into a spiders web,

Unable to move, 

It was my destiny to stay..

I stayed strong and tall

I fought the odds

I waited for sparks,

For sunshine,

I laughed so much

Before I opened my wings and learn how to fly.

Today I flew my nest going into unknown 

Sacrificing things that I love,

For things that I need,

Giving the best of me to dearest of the dearest 

To friends and family.

Keeping darkness away.

Life it is about meeting your needs with needs of others,

To learn how to fly without explanation,

Without saying why..

I have learnt that giving your best shot

You meet others halfway,

Sometimes you ask them to stay,

Sometimes you are happy when they move away.

Life as an unpredictable story

That needless to say,

Nobody has a cure, we all meet halfway..

Wisdom will be given and will teach you 

To understand, 

What you need to do, 

when you decide to fly away,

To fight,

stay,

Or leave..

There is always a compromise 

You need to learn how to turn a happiness key.

Tomorrow is around corner,

Standing strong and tall, 

You ask for little, you received much more,

You remember present and past,

Glory and fights

You remember butterflies in your stomach,

Ladybug lost on your palm,

Flower and seeds,

Suddenly you know,

Life will just be,

The way it should be,

Your story is not told yet,

You ask self,

Who is holding a bucket,

Who could say,

Who could be direct?!

As the story unfolds in front your eyes,

You are aware that you need to start

To build a new story in your life.

Open that empty page and write.

The life itself is a mistery 

build from past, present and future,

You know now that

Winking would help

When you are unsure,

Even if you are not told,

Keeping that peace with self,

You learn how to move on,

When you lost, upset and down, 

You learn how to respect.

It will change the symmetry line,

It will change perspective 

It will change your life,

Believe and try..

Budjenje..

Slusam zvuk sirene sto para ulicu,

Probija usnu skoljku, u pomoc zove.

Covjek je stao, ne zna kud bi krenuo,

Gleda lijevo, pa desno..

Ne bi se okrenuo,

U jednom trenutku citav mu se zivot izmjenio.

Dok sirene trube kroz ulice,

On se hvata za glavu i brise rukavom lice.

Sjecanja naviru, zvuk sirene razbija noc,

Odvozi voljeno bice, trazi u stranim licima pomoc. 

Stranci se odmicu, izbjegavaju i odlaze,

On se sklanja,

On ostaje uz ulicu dok kolona auta prolaze. 

Zvuk sirene se gubi u daljini,

Krikovi iz proslosti se udaljuju,

Lica poznata blijede 

Stranci i dalje u povorkama prolaze,

On se grci osluskujuci dane sto dolaze,

Ustrasen ne znajuci, kakvi dani slijede.

Uhvati se tuga za njegova koljena,

Vuce ga,

Ruke su mu obmrle, ali jos se ne predaje,

Lice mu se izduzilo, a srce glasno otpuhuje,

Ritmom koji ne posustaje.

Sitne cestice znoja se cijede preko lica,

Sapuce u sebi: ‘ustani covjece, podigni se i kreni.. nisi rodjen da budes kukavica.’

Na krovovima obliznjih kuca slavuj potiho pjevusi,

Zadnjim atomom snage se izdize,

Sebi zadatak zadaje,

Iako se sve oko njega rusi,

‘Nisi srusen- priznaj!’

Odluku donosi odmah,

Ne zeli cekati tuzna jutra,

Robovati proslim vremenima,

Zeli ispratiti proslost, 

jer proslost se ne zaboravlja,

Proslost se slavi i velica,

Instrument je poznat, dobro svira..

Note su mu pokidane,

Vrijeme je da se nova nota bira..

Sjedinjen sa svojom tisinom

Krece ljubiti drugacija jutra,

Kroz prozorska okna,

Otrjeznjen, osvjescen

Zna..

Nova jutra donese i nadu 

Nose i nova sutra..

Don’t look for me ..

Once I’m gone, I don’t want you to  look for me anymore,

Do not sprinkle neither petals nor roses, do not drink autumn vinegar.

Once I leave I will set fire to the bridges behind me

I will neither turn around nor cry ..

once I go and say, ‘goodbye!’

Don’t look for me anymore, once I leave

Don’t pay attention to moaning, crying and screaming.

All these notes are unnecessary,

Causes of transience, spiritual examination.

I walk through the mornings stretched out in silence,

I walk lightly bouncing on the clouds,

I leave no traces,

I easily get lost in the magic, 

As I long for a touch

I get lost easily.

So I wake up !!

Don’t look for me anymore, 

strangers have dawned in the morning,

The silence was broken, 

the morning magic spread ..

Do not look for me,

Only shadows remained,

Life is not that simple

There is a magic even in leaving.

https://annasconnectandheal.com/wp-content/uploads/2020/11/Ne-trazi-me-vise-4.mov

Kisa..,

Nekada su kise donosile tugu,

Nekada su kise prale dusu

Ako se otvoris i pustis suzu

Kome u stvari cinis uslugu?

Miris kise dise ti na obrvama 

Krvaris venema dok se branis,

Je si li svjesna kome sluzis u tim paklenim vremenima,

Je si li svjesna ili je to obmana?

Hladno je, tijelo zbori,

Skuplja se kapljica na vjedjama,

Ljubis ruke, dok molitvu izgovoris 

Vjernoj Danici zastitnici vjernika.

Porucujes sebi, mladjoj verziji, da cuva kapi kise,

Da ih krije u svom narucju,

Da dise dok ih slusa,

Jednom kad odraste i kisno smirenje ce da se izbrise.

Nije da su kise drugacije, ni da cjelivaju dulje,

Nije da su se vremena toliko izmjenila

Ljudi su potisnuli svoja vjerovanja

Unistili su car nevinog nadanja.

I dok posmatras kise kroz spustene trepavice,

Dok te kapljice ljube i umivaju ti lice

Ti se nesvjesno predajes culima Afrodite

Zastitnice, ljubavnice!!

Neka kisi i danas i sutra. Nek’ su dani sivi,

Dok u dusi plamena ima

I na kisi, I zbog kise

Ljubav raste i siri se kao plima!!

I opet kisi…

I opet kisi

ulice skripe pod nasim stopama, 

ruze se dodiruju uspavano,

I sve je monotono.

Monotonija uznemirenih trzaja

Prosipa ljepljive kreme po nama,

Prsti se ispreplecu,

Dok..

Vjetar ih miluje svojim pjesmama.

A u kosi parfem leprsa noseci cudne zvuke ljeta.

Da ne poznajem obicaje, 

pomislila bi da se zavode,

Pomislila bi da umiru u sjecanjima

Cekajuci ljubav i zelju da se probude.

Dvije ruze, leptir i krila boginje

Mirisom svojim opcinili su jutra,

A u kojoj prici tebe da pronadjem 

Gdje da nadjem sva ona svitanja,

One skitnje i ljubovanja?

Gdje su one setnje uz obale?!

Gdje da nadjem tebe?

A gdje cu sebe da pronadjem?

Ja umorna od ovog vremena,

Umorna od sjete,

Od prica i postupaka, 

od pravila, propusta, gresaka

Kao i od novih nadanja,

Kao i od cekanja..

A ti ni ne skrivas pogled ljubomore

prestao si se radovati,

Prestao si slusati kise,

Prestao si oponasati miris bagrema 

Postao si okorijela stijena 

Postao si otporan na zenske suze

Nisi vise bio ni prijatelj ni drug..

Tudja neka vremena su te preuzela,

Tudja ruka vjeru ti uze..

Svaki novi pogled je postao besciljan, 

Svaki novi dan monoton i stran!

A nekad..

Bio si ljubav jesenskih kisa

Bio si kratka ljetnja prica,

Bio si smiraj ljetnjih sparina,

Bio si gutljaj crnog vina..

I predstava sto se zavrsi u tri cina..

Ne trebamo se ni gledati,

Dok nam se ledja doticu spontano,

Ne trebamo se ni dodirivati 

Dok nam se misli u svemiru dodiruju nestvarno uz pjesmu.

Trebamo dopustiti ledenom zraku

Da ispuni prazninu,

Da struja smiri vibracije

Oznaci vrijeme koje isceznjava lagano,

Oznaci duse koje se traze!

I opet kisi,

Opet se sjeta uvlaci u ljude

Opet umorna lica zure ulicama,

Zure bespotrebno

Jer svatko prema svom cilju stigne

Nevazno od brzine kojom ide.

Dok se cekanja uvlace u ljude,

U njihove praznine sto su ostavili

Onomad kad su ljubovali,

Onomad kad su se obecali jedni drugima

Na vjernost,

Na ljubav!

Sve dok ih smrt ne rastavi..

A rastali su se sami zbog ljudskih poroka,

Zbog sitnicavosti i ljubavnog lopovluka..

I dok kisa pere ulice grada,

Osjeti se zamor medju ljudima,

Osjete se ledena cekanja,

Osjeti se panika,

Ruka ruku vuce da se priblizi..

A ruka od ruke se odvaja

Prazno mjesto koje njima ne pripada.

Zjapi..

I pricaju ljudi umornih lica

Pricaju da su ih poznavali

Pricaju da je..

Ljubav za njih bila religija,

A

Kroz isprazna cekanja 

postala je njihova tragedija..