Rijeci..
Ustajem jutros i razmisljam..Jutro kupa dan, zvijezde su zaspale, noc se odmara.. Danas je dan za razmisljanje, stvaranje novih planova, proucavanje starih.. Danas je dan za novi pocetak. Ponekad se uhvatim kako trazim rijeci, kako ih osjecam kako se grce u nepcima, skrivaju, podrhtavaja.. a ne zele da se pojave. Kao neki grc ih sputava da ispljunu ono sto zele. Dok tako trazim smisao tih rijeci, kupim zalutale imenice, glagole, zamjenice, pridjeve i ostalo, ostanem nijema.. A toliko tog zelim reci, toliko tog imam sto bi podjelila, toliko zrnaca mudrosti sto sam skupila, toliko tih poznatih i nepoznatih rijeci koje sam negdje duboko spremila. Dok slusam zamor drugih, njihove razgovore, prijedloge i price.. trazim se. Trazim rijeci koje mogu podjeliti s drugima da nisu uvrjedljive, nadmocne, tudje. Trazim rijeci koje su diplomatske, a ipak ce biti moje. U magli tih rijeci, u njihovom metezu se ponekad tesko snalazim i zato ostanem nijema. Rijeci plivaju nad mojim ocima, vrte se po mojim ustima, duboko su mi u mislima, izviruju sa usana.. Nista se ne dogadja..
Posramljeno stojim i gledam tu djevojcicu, sto su joj rijeci bile zakletva i pitam se.. Pitam se kako je probuditi, motivisati.. pitam se kako joj dati snage.. pitam se kako joj dozvoliti slobodu izrazavanja.. Ako se ona zakljucala u sebi.. Pitam se kako pomoci djevojcici, djevojci ili zeni pronaci rijeku izgubljenih rijeci, misli i osjecaje. Tuga ponekad otvara a ponekad zatvori bujicu rijeci. Ponekad nam bude tesko odgovoriti na poruku, na pisanu rijec, na tekst.. ponekad bude tesko i razgovarati..
Ponekad kad smo sretni ne mozemo se izrazavati, jer ne zelimo narusiti tugu i nemir dragih nam ljudi. Mnogi ljudi su pogodjeni bolom, ceznjom i problemima. Ponekad pomislimo da je bolje presutit nasu radost da ih ne bi povrijedili. Ponekad ljudi nisu u stanju primiti nasu dobru volju. Ponekad ih vrijedja i nasa svijest, moc, sreca ili bol jer vode svoje bitke.. U takvim trenutcima rijeci postanu prepreke. Tad se rijeci izgube, zagube, iskompliciraju se misli.. Mi sutimo! Ili nam rijeci podrhtavaju dok sutimo, dok ih trazimo..Izgledamo li tako izgubljeni u ocima drugih? Shvataju li oni nase borbe i strahove? Dok tako razmisljam i otkopcavam riznicu rijeci, osjecam plimu osjecaja. Osjecam rijeci kako me bombardiraju svojim neispisanim pravilima.. Bez gramatike i pravopisa zele samo da popune prazninu na papiru. Stojim tako malena pred njihovim bogatim rijecnikom i divim se sarenlu, boji i bogatstvu sto pruzaju. Osjecam rijeci kako se igraju po mojim nepcima, guraju da prije izadju.. A ja ih jos nesvjesno potiskujem.. Kazem tiho.. nije vrijeme.. One se smijulje i pitaju vragolasto: ‘A kad je njihovo vrijeme?’ Pustim bujicu rijeci nek isplove, zadrzavam i prociscavam .. Mislim kako ce se one odraziti na drugome..Osmijeh mi se vraca na lice.. opet sam svoja..Spremila sam neke rijeci u pandorinu kutiju.. je li vrijeme da je otvorim pitam se?
Photo by Arnie Chou on Pexels.com