San..
Usao si u moj san stranac sa zamagljenim prodornim pogledom,
pogledom skrivenih ispod naocala neobicnog oblika.
Usporenog koraka,neobicnih sposobnosti,
pomjerajuci balone zivota udahnuvsi im svijetlost,
A pustos je ostala gdje si prosao omotana u ljubicasti plast. Spavao je mirno stari grad, i ja sam spavala..slusajuci odrone kamenja, slusajuci zvuk valova, klackanje i skripanje, susjedovu prepirku u jutarnje sate..
Spavala sam na strani svog jastuka..doticuci rusevine zatrpane nezeljenim sitnicama.slusajuci jeku sopstvenog srca. U ocima sam nazirala mjesecinu, brda, sume, planine i jezera..
Plovila sam jezerima izbjegavajuci opasnost,sto je vrebala skrivena iza tvog zamagljenog pogleda..
Zatvorenih ociju vidjela sam tvoj lik, letjela sam svemirom a on je licio na komad od zemlje svaka stopa mi se lijepila za njene korijene, svaki pramen kose je zapeo za grmlje i ustinio grebene..
svaku pukotinu sam poznavala.
.letjela sam i nisam vjerovala da je san ispunio prazninu..koju sam osjecala kad sam se snena probudila.
Sto si me posjetio u mojim snovima?
Sto si mi zamaglio viziju, sto si me posjetio
kad sam zeljela letjeti solo?
..Napisala i umjetnicki se izrazila:
We are like waves, turning into mystery when we come across the problem that we are unfamiliar with. We close our eyes, keep our head down when we are walking. Sometimes we roll down unaware how to move forward. When we lift our head up, the problem become less complex as we find strengths to deal with the problem. With every waves our struggle became less complex..With every waves the stress became less serious, and has less impact on us..