Upalite svjecu mrak donosi sjetu i sivilo
u dane i noci..
ljudi se guse, bjeze, ispravljaju rijeci
gube sve u zanosu, prije nego uspiju do cilja doci.
Zvizduci, povici i krici
paraju nocni ritam, kako se otvoriti i reci
da si izgubio smisao u sivilu
sto se gomila po tvojim prozorima?
Kako odvojiti sivilo od boja sto su prekrile dan,
kako obojati jutra ako je noc zaspala na jastuku sama?
Gdje smo se skrili, u misje rupe zavukli
pa se vucemo ispod zemlje zatvorenih ociju
I puzimo iznenadjeni sto je novi dan osvanuo…?
A sivilo, kombinacija boja srebrebog veselja
vec se ugostila sama,
Kaze nije joj potrebno drustvo,
Kad zagrne se plastom svaka karika izblijedi svitanjem,
a ona ostaje dama uhvacena u ostrice pohotnih jezika.
Sivilo postaje izlaz iz neostvarenih snova,
izbavljenje od prirodnih otrova,
sivilo probudi i u njoj novi plan..
kako da seta uz ritam noci
bez obzira gdje se zaustavila,
na koju je ostricu naletila,
bez obzira je li se boja izmjesala..
sivilo je beskrajno trajno
ako mu ne udahnemo boje druge..